lucidaintervalla

Ponekad žalim za dobrim starim vremenima kada sam bio djevica. Život nije bio toliko kompliciran, tuširanje, sređivanje, depiliranje, kondomi, lubrikanti, piće, večera, sex. Sve je bilo jednostavno, druženje, opijanje, hrana i drkanje… O, dobro staro drkanje. No jednom kada pređete granicu zabranjenog, jednom kada prekoračite na drugu stranu nema vraćanja i nema kanjanja. Bar ovog drugog ne bi trebali biti, ali bude. Da i kajanje je još jedna nuspojava poslije jebanja. Kajemo se zbog lošeg seksa, stidnih vaši, pijanih noći i mahmurnih buđenja. Bilo kako bilo muškarci su donji, nisu ni svjesni da je sex izmišljen kako bi oni, ah ta alfa – mužjačko – seksi vrsta, zapravo bila donja. Nisu ni svjesni kakvu moć imaju žene, ali i muškarci koji sišu kurac. Da, drže ga u ustima, i uz malo truda mogu pokrenuti svijet, zaustaviti okretanje zemlje oko sunca, prevariti gravitaciju. Ako ne koristimo zube i ne zanemarimo jaja muškarac je ništa drugo to obična marioneta u rukama, pardon ustima jedne donje žene, ili donjeg gay muškarca. No, postavlja se pitanje koje doista tu donji i ko doista ima ulogu upravljača i alfa mužjaka? Resiveri ili senderi? I da li se sve svodi samo na to: primanje i davanja? Plus i minus? Razmjenu? Ne kontam. Požurio sam sa seksom i eto s vremena na vrijeme se kajem i sve nešto mislim trebao sam čekati, trebao sam čekati pravog. No, da sam sjedio skrštenih nogu i čekao princa sa pravim alatom da mi ih raskrsti, načekao bih se, i pitanje je da li bih ga ikad dočekao. Alat je alat, sve su mačke u mraku iste, razlike koji centimetar više ili manje su minorne ako imamo pravog taktičara je samo jedna od urbanih legendi. Alat jeste alat, i dobar je bilo kakav kad nemamo onog prinčevog ili bar onog od 20 cm. No, na prinčev i ne čekam jer nisam sjedio skrštenih nogu, koristio sam alatke koje su mi bile na raspolaganju i bilo mi je lijepo. Što više centimetara, više boli, veće je muško u pitanju, i da ona urbana legenda nije tačna, taktičari su taktičari, dobar i kvalitetan alat opet nešto drugo i mnogo važnije. Ako rukovaoc ne zna rukovati, sami rukujemo, on ionako ne zna što ga je snašlo čim priđete glaviću, tako da tu prestaje priča o dobrom taktičaru. No, statistika ne laže, prosječan bosanski kurac je 15 cm, što je ništa, i upravo zato su mužjaci raspirili taktiku o taktici, a zanemarili mehaniku, mnogo važniju od taktike. Ja ne pušim tu priču, orgazam nije orgazam ako me ne servisira dobar alat i svaki resiver/ka koji/a kaže da je bitna taktika laže. Svaki centimetar je zauhar i nemojmo širiti dezinformacije. Taktičar s malim alatom je kao hirurg na na drugom svijetu. Tu je, a apsolutno nepotreban. Dakle, senderi sa malim kurcem su proširili priču da je bitna taktika, ali resiveri je trebaju opovrgnuti. Neću taktičara hoću kvalitetan alat. Vidite kako je bilo lakše samo drkati. Ko bi rekao da centimetri i seks mogu sve zakomplicirati. Doduše da nije bilo seksa i da moji roditelji nisu požurili sa tim ne bilo ni mene, doduše ni tri sudska razvoda, ni tri vjenčanja. Hmmm, greška ili ne? Ma svakako ne, bitno je iskustvo, svako iskustvo je važno samo zato što onda znamo šta hoćemo i šta nećemo. Jesam li pogriješio što sam prestao drkati u drugom razredu gimnazije i krenuo se tucati? Ma nisam, sada sam doktor za sex, sa stavovima i doskorašnje drkadžije mi neće moći pričati bajke o tome kako je bitna taktika. Ja znam šta je bitno. I da završim, kajanje je tu, ali ga ne treba biti, bitno je raditi to pametno. Kajati se možemo ako dobijemo HIV, a nećemo ako smo pametni (USE CONDOMS). Ako pak ostanemo trudni, odnosno neki od resivera ili ako dobijemo stidne vaše, koju upalicu, modricu, ugriz na vratu. Ma sve u rok službe, jer poslije jebanja nema kajanja. I na kraju ću samo parafrazirati moju dragu zvijezdu vodilju i omiljenu glumicu Eizabet Tejlor koja je jednom prilikom rekla sljedeće: „Ne kajem se zbog onog što sam učinila, mogu se samo kajati zbog onog što nisam“ – tako nekako... Vi procijenite da li je bila upravu ;) RIP dear Elizabeth Rosemond Taylor I love you.

Kada se na Marindvoru čula pucnjava pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo mislili, opet svadba, sad će dojave dosadnih građana... Nedugo, nakon pucnjeva valjda je Patrik Mun, nazvao Hilari i reko da vehabija jebe sam sebi mater ispred njihove ambasade. Ova, pak popizdi jer joj je Patrik prekinuo ručak sa Bilom, nazove namah Lagumdžiju i Nikšića i kaže: "Ne jebite stvar poslat ćemo vam marince". Ovi se saseru, pa nazovu minstra MUP-a KS i jebu mu majku, onako po bosanski, a ovaj opet jebe majku dežurnom operativnom, koji konačno pošalje ekipu da vide tu pucnjavu na Marindvoru. Sve u svemu dobro je prošlo. Jadnog, zalutalog vehabiju skine snajper, prevezu ga u bolnicu, otkriju da pored puške ima i pokoju bombu u prslučetu. Ambasada i svijet spašeni, SAD se zahvaljuje, Nikšić likije, Lagumdžija se još uvijek izvinjava. Nije baš najsigurniji, ko tu koga kerebeči, Sandžaklije Bosance, Bosanci Amerikance, ili pak Amerikanci Srbijance. Nije ni meni jasno... Pohapsili su sijaset njakog dunjaluka dole u Novom Pazaru da malo primire situaciju, cijeli region pršti od busanja o prsa, ko je najbolji, ko je najbolji... Crnogorci čuvaju ambasadu u Podgorici, ko zjenicu oka svoga, iako su ambasadori sa Balkana već čekirali karte za odlazak iz šupka Evrope. U onom uglu, nije uglu, nego onom uvalnim, nije ni to, o da, sjetio sam se u ovalnom uredu u Bijeloj kući, Obama pizdi, zove i Buša i kaže, majku im muslimansku, vidi šta nam rade. Buš kaže, onako ležerno da samo pregrupiše trupe iz Libije i Afganistana, za Bosnu i Srbiju, jer ipak borba protiv terorizma, ima prioritet. I tako sad se skupljaju vojnici za dolazak na Balkan, dečke iz Libije, Egipta i Tunisa, skupljaju da rade po skladištima i kao logistika za američku vojsku dok budu kerebičili i tamanili vehabije po Bosni i Sandžaku, kao što su nekad dečki iz Bosne radili i pomagali da tamane ove iste teroriste po Afganistanu. Da stvar bude gore Tadić zvao Lagumdžiju i kaže de bolan da mijenjamo RS, za Sandžak, Lagumdžija rekao ne pada mi na pamet, a Tadić, pa ajde kad si na kraj srca evo da ti brat pokloni Sandžak, onako za džaba. Ko veli Tadić, da se kutarišem govneta dok je vakta. Lagumdžija se sad sastao sa Čovićem i Dodikom, pa se kontaju šta će... Marinci se spremaju za pohod na Bosnu, a Hilari ima problema sa probavom jer nije uspjela dovršiti ručak zbog poziva Patrika Muna... Ludaci pohapšeni, za sada je sve mirno, pitanje je dana, kada će opet neki ludak početi da puca nekoga ili da opali bombu kakvu na sred čaršije. E, onda će biti pitanje sata kada će Obama dignuti slušalicu crvenog telefona i kada će američka vojska sjebati Bosni i Srbiju do koske, ni Tadić se neće izvući, sve i da naši uzmu Sandžak na dar. Taman, čujem da su pronašli i stotine barela nafte pod Bosnom, razlog više da dočekamo Amere. A ja, ja idem doručkovati, popiti kafu, možda i izdrkam, pa krenem za EU, politički, ekonomski ili neki treći azil, snaći ću se već nekako. Tamo, ipak teroriste sa plavim očima prozivaju po imenu i prezimenu, i njih zatvaraju kao pojedince. Ovdje je ipak stvar drukčija, ovdje će nas sve zatvoriti i ko bude imao sreće ubiti prije velikog finiša i donošenja demokracije a la Amerika.

U moru idiotizma i nelogičnosti u bosanshohercegovačkom političkom životu, izuzev Dodika, Tihića i Čovića, glupoćom i idiotizmom prednjače tuzlanski političari. Naime, mjesec je oktobar, za koji dan i novembar, a Tuzli se ceste rade punom parom. Da nisam lud, vjerovatno bih pobudalio, od logike tuzlanskog načelnika i njegove ekipe. I dok cijeli svijet drka na najnoviji hit pornić pod nazivom "Siluj i ubij Gadafija", načelnica Imamović onaniše na razgrnute ceste i polovične trake na kolovozima u našem dragom gradu. Cijela ekipa se sjatila sad pred snijeg da popravljaju ceste. Valjda tako treba, dok kiše liju. Možda i treba, ne znam nisam inžinjer. Uskoro ćemo imati i Tvrkov spomenik, kao da nam stolica već nije dovoljno tvrda od nezdrave i jeftine hrane, još samo da nas još osiromaše dižući spomenik najvećem vladaru koji je Bosna imala. Da ne budem pogrešno shvaćen, volim Tvrtka i da nam je bogdom on sad živ pa da nam on vodi i državu, i entitet, i općinu... Al nije... Nosit ćemo ga u srcima, u udžbenicima, al ne moramo brate u milionskim projektima. Ko ne bi napravio da imamo? Al po onoj staroj bosanskoj "na dram jedem, na dram serem", napravit ćemo mi Tvrtka pa makar Tuzla nikad ne imala ni jednu novu fabriku. Napravit ćemo mi još jedno jezero, pa makar Tuzla nikad ne imala biciklističku stazu. Napravit ćemo mi i još koju fontanu, i SDP-ov stranački skup od opštinske love, pa makar Tuzla nikad ne imala multipleks kino... I mogu tako u nedogled, veliki ljudi drkaju na gadafije, sadame, obame... Oni malo manji na merkele i sarkozije, a oni pak najmanji na imamoviće, mladine, ajanoviće, pizdićeve i kurčićeve... Dok se katran na cesti hladi kao Gadafijev leš i dok ministri po tim istim cestama gaze bakice i nenice, koje nakon izlaska iz bolnice bodu noževima na toj istoj cesti zalutali manijaci i delinkventi, ja drkam i mislim na našu načelnicu i na fenomensku vrstu idioticus politicus Tuzlaentis. Tuzlanski političari žive još na staroj slavi bivših nam načelnika, tačnije gradonačelnika, bivših vijećnika i članova CK-a. Današnji šuft pod okriljem nasljednika KP-a, propada na poseban način jer dolazi do novog društvenog poretka, bar u Tuzli, dolazi do raslojavanja društva, na bezobrazno bogate i gladne fukare. Nekadašnji komunizam, i nekadašnja crvena Tuzla, danas je prerastao u najgori mogući kapitalizam, gdje imamo situaciju, da se pored Vol Strita i još nekoliko gradova u BiH, samo Tuzla nije digla. Jer nama je dobro, dobićemo Tvrkov spomenik i nove ceste. Ko se još s tim može pofaliti? Hvala načelnice puno;) pusa

Velika se sreća nadvila nad političkim miljeom SAD-a, UN-a i ostalih prodemokratskih velikih svjetskih sila. Gadafi je mrtav, Libija je tobože spašena od bijede, tiranije, ovoga i onoga. Građani Libije nisu ni svjesni da najgore tek dolazi, jebali su sami sebe, sad će s vremena na vrijeme dobijati neku pokvarenu od hranu od UN-a kao ono pomoć, ili od USAID-a isto tako pokoju injekciju, tabletu, ili mlijeko u prahu. Nafte skoro pa i više nema, još par gradova treba da padne da bi sve sravnili sa zemljom. U slavu demokratije, srušena je država, režim... Koliko će samo krvne osvete biti u toj državi narednih decenija, zbog ubijenih dragih osoba... Koliko će novca trebati da se Libija digne na rang nekadašnje Libije za vrijeme onog za zapad omraženog Gadafija? Ko je sljedeći? Ponovno arapska zemlja? Možda Bosna? Pa da i mi imamo naftu... Doduše, mi makar nemamo muda, ako nekad neki peder iz Bijele kuće i skonta da u Bosni nema demokratije, pa Vašingon pošalje depešu Sarajevu u kojoj kaže: "Molimo vijeće ministara bih, vlade oba entiteta, te vlade svih kantona, da podnesu ostavke na svoje mandate, zbog toga što smo zaključili da vaš politički sistem nije demokratski. S poštovanjem, Predsjednik SAD-a". Odgovor naših bi bio: "Dragi predsjedniče SAD-a, jučer smo u 12:00 zaprimili Vaše pismo, te smo zahtjev iz istog ispunili do 13:00. Niko nije pravio problem, ni Lagumdžija, ni Dodik, ni Tihić, ni Čović. Shvatili smo da je najbitniji nacionalni vitalni interes, a Vi nam ga najbolje poštujete. Pošaljite nam instrukcije šta dalje da radimo. Vaš Mujo (bivši član predsjedništva)"... Hoću reći najveća šansa da se kutarišemo političkih odrona i gamadi u BiH jeste da otkrijemo još naftnih izvora u BiH, te da Ameri požele iste imati. Niko, ali niko od naših velikih politačara im se ne bi suprostavio i prodali bi Bosni, kao onomad Otomanskom carstvu, pa Austro - Ugarskoj, pa SHS-u, za pola groša i puna usta lafine. Prodali bi nas Amerima bez pogovora, pobjegli u svoje mišje rupe i prepustili naše naftne izvore pederima iz Teksasa da ih prerađuju i prodaju naftu cijelom svijetu. Vjerovatno bi se tada vratio i Valter, i Braća Ribar, i Albin Herljević, i Tito, i Džemal Manžić, i Moša Pijade, i drugi veliki ljudi sa jugoslovenskih prostora da jebu mater strancima i domaćim izdajnicima. Pobjedili bi sigurno, ali bi srušili i izvrnuli cijelu Bosnu naopačke, i Hercegovinu naravno. A dok se to ne dogodi, brke ćemo mastiti tuđom mukom i bolom, i komentirati sa strane jesu li Ameri, ili možda rahmetli Gadafi upravu... Naši umovi će komentirati i to koja je cijena demokratije i šta je uopće demokratija. Komentirati u sebi, ne na glas. Na glas će se jedino govoriti čestitke SAD-u na uspješnoj borbi protiv terorizma i promociji demokratije.

Danas je valjda stvar trenda biti razveden. Oko mene, svi razvedeni, što mladi, što stariji, što oni najstariji. U biti nisam toliko ni primjećivao, ali skoro pa svi moji prijatelji su djeca razvedenih roditelja. Nismo se upoznali u udruženju djece razvedenih roditelja, toga mi u Bosni i nemamo. Upoznali smo se nasumično, u školi, na faxu, u kafani, skužili se, zavoljeli i na kraju skontali da skoro svi imamo razvedene roditelje. Ako smo nekad i bili posebni i čudni, danas smo cool, danas su čudaci naši frendovi čiji roditelji žive zajedno. Bilo kako bilo, dijelimo iste sudbine, očevi kreteni i poluinteligenti, majke borci, radnice, božice... Prosto je nevjerovatno, šta žene od krvi i mesa, različitih imena, vjeroispovijesti, godišta, boja kose, brojem djece mogu. Kada se dijete razvedenih roditelja pobije u školi on ide pedagodu, uz preporuku da i on i mama idu na razgovore psihologu, kad dijete sa oba roditelja se pobije i ukrade nešto, to je samo dječije, nešto što svi radimo, a uostalom i nasilje je svuda oko nas, nije on kriv, a pogotovo ne roditelji, ili onaj tata što tuče mamu, a ovamo glume da su u sretnom braku. Postoji mnogo tipova samohranih majki, ali sve one dijele nekoliko istih osobina. Riješile su se kretana, uspješne su, školovane, pametne, borbene i za društvenu zajednicu veoma opasne. Mama, jedne moje prijateljice, isto pametna, školovana i uspješna žena, koja je razvedena je rekla da će biti sve, i vještica, i kurva, i đubre, ali neće biti jadnica, neće dozvoliti da je iko naziva jadnicom i da je žali. S druge strane naše društvo na raspuštenice gleda kao jadne ženice koje nemaju kurac. Naime, u ovom društvu ženi treba nekoliko stvari (čitaj primitivnoj bosanskoj ženi) - a to je golf 2, kredit na mobitelu i kurac. One razvedene koje su za svoje bivše muževe kurvetine, harpije i vještice, obično nemaju ono treće, nemaju kurca, jer nemaju vremena, rade, školuju se, penju na društvenoj i akademskoj ljestvici same i uspijevaju, obično ih žale one manje školovane od njih i nastoje ih kao ono utješiti što su one razvedene, a ove pak s druge strane svaki treći dan dolaze sa novom modricom na posao. One razvedene, one nemaju vremena za razmišljanje o kurcu, one stvaraju od ničega sve, one putuju da bi se vratile svojoj djeci, one žive i rade za svoju djecu, one nemaju samo "ja", one su "Mi"... Možda će zvučati neskromno i ludo, ali i sami Bog je samohrana majka, on sve sam stvara, sam postiže, radi, hrani, drži sve konce u rukama, baš kao i samohrana majka. Svi znamo da je Bog uzvišeno biće. I samohrana majka je isto. Da ne bude zabune nisam rekao da je samohrana majka Bog, nego da je Bog samohrana majka. Dakle, ne bogohulim, nego samo akcentiram na činjenici da samohrane majke rade božanski posao.